“ Oni koji su dobili trgovinske privilegije po pravilu su jedini uvoznici te robe, pa mogu diktirati uslove snabdijevanja, kao što su kvalitet, cijena ili uslovi isporuke i plaćanja.
Praktično, uvoznici su bili monopolisti, a svaki monopolista ima ugodan položaj jer je lišen konkurencije, i jer ima mogućnost da prodaje po višim cijenama, nego da ima konkurencije. Ta razlika između zarade koju ima tada i niže zarade koju bi imao da postoji normalna konkurencija naziva se monopolska renta. Ona je mogla ići i do nekoliko stotina procenata u odnosu na nabavnu cijenu neke robe. Naravno da je to bilo izuzetno povoljno za samog privilegovanog uvoznika, koji je na miru mogao da se bogati, kao i da je bilo vrlo nepovoljno za kupce, koji su bili suočeni sa paprenim cijenama.
... i država kao spasilac
Ako se izuzmu tehnički monopoli i posebno efikasne firme, u osnovi je država ta koja stvara monopoliste, a koja se onda pojavljuje sa antimonopolskom politikom da bi riješila problem koji je prethodno napravila. To bi se moglo nazvati i pokušajem da se ispravi sopstvena, „državna greška“. Naravno, košta i greška i njeno ispravljanje. Ispravka obično donosi izvjesno poboljšanje u odnosu na samu grešku.
Kakva su tačno poboljšanja u pitanju obzirom na građane kao potrošače? Uglavnom bi se moglo govoriti o tri poboljšanja – niže cijene, bolji kvalitet i veća sloboda izbora. Ta poboljšanja ne moraju nastupiti sva tri zajedno, ali je neophodno da nastupi bar jedno, kako bi moglo da se govori o poboljšanju. ”