IvaJop: Sajber provincija

Ne tako davno došla sam u ovaj kafić sa namjerom da se odmorim uz šoljicu čaja i da prelistam dnevne novine koje budu imali.
Kada sam sjela i počela u torbi da tražim labelo, očekujući dolazak konobara, na mene je pala neka sjena. Niko mi se nije obratio, ali ja podigoh pogled. Pored stola je stajao konobar sa tacnom u ruci i bez osmijeha na licu.

Hladno reče Izvolite.

E sad, nije baš da očekujem da me konobar izgrli i izljubi, pokazujući da puca od sreće pri tome, ali volim da osjetim da sam tu dobrodošla, ako ništa drugo.

Koji čaj imate? Upitah i ja malo hladnije nego što sam planirala.

Sve, servira ta mlada osoba opasana keceljom, ni ne pomišljajući da barem nagovijesti da se šali.

Pa da li da sad tražim čaj od smokve (sjetih se tog čaja koji je pio junak jednog romana koji sam upravo pročitala) i da, uz pretpostavku da će odgovor konobara biti odričan, produžim time ovaj, za mene, neprijatan dijalog. Možda ga je banka maloprije obavijestila da mu je odbila zahtjev za kredit, ili je opet loše uradio test sa kursa njemačkog jezika. Ili ga je djevojka ostavila, ako ga nije ostavila, možda je neplanirano ostala u drugom stanju, pa se cijelo jutro pita da li je dijete njegovo…

Mnogo je razloga koje je trebao, ako ne ostaviti kod kuće, a ono barem spakovati u veliki džep na kecelji. Imao je mjesta pored nabubrelog novčanika.

Može Crni. Izjavih ja više nego što upitah.

Crni nemamo, izgovori isti konobar koji je malo prije ove tvrdnje izrekao njenu suprotnost.

Tada sam odlučila da ne zalazim više ovdje i da osmijeh i malo kulture potražim u nekom drugom kafiću i drugom konobaru.

Ali čudni su putevi naši.

Opet sam ovdje.

Konobar koji je sada prišao našem stolu u bašti, na licu je nosio osmijeh.

Dobar dan, izvolite.

Radost izazvana ovim profesionalnim pristupom ugostiteljskog radnika trajala je do momenta do kada nismo probale kafu.

Ta topla tečnost koja je skliznula niz moje ždrijelo bila je sve samo ne kafa.

Ali, šta sada? Da vratimo ovu pa da dobijemo istu ili možda malo jaču kafu?

Zbog naglog pada dnevne temperature toga dana,i još nedovršenog razgovora između mene i pjesnikinje, odlučile smo da uđemo unutra. Poručile smo dva čaja. Voćna. Da ne komplikujemo.

Čaj je donešen. Razgovor je lijepo tekao.

Kada sam prvi put podigla šoljicu sa namjerom da je prinesem ustima, pjesnikinja je uperila prst u šolju u mojoj ruci i tiše, ali ipak uzviknula, “Pazi!”

Rub moje šolje bio je oslikan crvenim usnama!

Hitro sam pogledala u pravcu šanka oko koga su se vrtila dva, tri konobara, a zatim sam pogledala u pjesnikinju. Osjećala sam kao da svi pilje u mene, a u stvari sam ja ta koja je tražila odgovore.

Ja bih tražila drugu šolju, reče mi moja sagovornica, zagledajući malo pažljivije rub svoje šolje.

Vjerovatno bi to većina i uradila na mom mjestu, ali, ja sam, okrenuvši šoljicu na drugu, čistu stranu, otpila gutljaj čaja! Glupo od mene. Znam.

Nije mi baš bilo svejedno. Mogle su tu, pored ruža, biti i bakterije, tuđe.

Ali ja sam svejedno popila sav čaj. Ako računamo i onu rijetku kafu u čaj, značilo bi da sam ih poplila dva. A ko pije dosta čaja, prirodno je da onda mora otići u toalet.

Nisam nikada bila ovdje u toaletu.

Uđoh, otvorivši ona vrata, na kojima je bila zakačena metalna siva pločica u obliku krokija u haljini.

Nađoh se u ovećoj i svijetloj prostoriji. Sa desne strane, uza zid, nalazio se veliki umivaonik. Ogledalo, veće od mene, stajalo je na lijevom zidu.

Barem im je toalet mnogo bolji od onih uobičajenih na ovakvim mjestima. Skučenih i tamnih.

Primjetih da nema ni jednih vrata iza kojih bi mogla očekivati da ću ugledati WC školjku.

Pomislih da bi u ovakvom prostoru mogla da se nalazi neka napredna varijanta školjke, ali nikako nisam mogla da se sjetim da li sam negdje čitala ili gledala o tome, pa prema tome nisam ni znala na šta bi ona mogla da liči.

Jebiga. Vrata nije ni bilo. Produžih do nekog zida koji je izgledao kao neka pregradna polica.

Iza tog zida ugledah dobru staru školjku.

Iz zvučnika na zidu čula se muzika…

Sve mi ovo ipak previše liči na Velikog Brata, Veliko Oko ili ti Sajber Provinciju.

Piše Ivana Bukejlović