IVAJOP: Broj do 10

Osim koktela nazvanog „pogled“, sačinjenog od straha, prezira i neke vrste iznenađenja, a koji sam prosula po šoferšajbi auta, u želji da ga prospem po faci vozača, ovaj susret sa invalidnošću ili smrću, završio se mojim silaskom sa i automobilovim penjanjem na trotoar (popločano mjesto koje služi za kretanje pješaka).

Nisam „sačekala“ vozača da ga ospem paljbom i ranim municijom kulturno-vaspitnih, saobraćajno valjdapoloženih, za život važnih riječi. Sve sam to odradila u sebi, dok je u grudima još drhtao lepet preživljenog straha. Idiotu, majmune glupi! Ako već moraš na trotoar (popločano mjesto koje služi za kretanje pješaka), zatrubi da se pješak skloni! Sjetih se slikovnice koju sam djeci čitala, a u kojoj djevojčica Milica govori „ružne riječi“ u kupatilu, pošto ne smije pred drugima. Pa svako malo Milica utrčava u kupatilo i tamo glasno psuje. Moje kupatilo je moja unutrašnjost. Šta kada se unutrašnjost napuni? Do momenta kada više ne može da podnese sva nakupljena sranja?

To rješavam jednim mehanizmom koji pretvara ružno u lijepo. (Ne, ne pretvara i lijepo u ružno, lijepo je gorivo za rad). Dakle, gutaš razna sranja oko sebe, ali i mnogo više lijepog. Onda to lijepo pojede ono ružno, tako da ne doživiš srčani udar, izljevanje kanalizacionog otpada iz kupatila, pri čemu se neminovno pretvaraš ili i sam u otpad, ili postaješ biljka, nego naprosto, ideš dalje.

Siđeš sa trotoara( popločano mjesto koje služi za kretanje pješaka), pređeš ulicu, napišeš tekst.

Danas je moj mehanizam ružno pretvorio u-pisanje. Sutra će u osmijeh (ima li išta ljepše nego smijati se, ali iskreno, u facu nekom odrpanom idiotu), lijep gest, fotografiju, sliku, dodir, riječ…

I da, nemam ništa protiv proizvoda mehanizama drugih ljudi. Ma kakvi oni bili. Jer, njihovi su. Možda za njih treba više hrabrosti. Ne znam.

Moji su ovakvi.