IZBORI 2014: Lica sa stubova na stubovima i stubovi

Kada se dijele članske kartice, a autobusi prevoze ljude iz opštine u opštinu da bi bilo više na broju kada cirkus dođe u mjesto. Dnevno osvane neka nova analiza ko će šta dobiti, na koliko ko računa.

Nakon cirkusa i mamurluka. Onako uz glavobolju dok sjediš kraj televizora i računara i upijaš propagandu.

Osvrnimo se malo na lica ljudi koji se smiješe sa svakog stuba, bilborda, ekrana, portala i novina. Ko su ti ljudi i koja promjena ili pobjeda dolazi? Pobjeda koja je nastavak ovakvog stanja, stanja pljačke i nepotizma? To je pobjeda Srpske i vila u Švajcarskoj, voćnjaka u Laktašima, i uspjeh iz restorana na krovu kraj Vlade.

Šta je sa promjenom, je li pobjeda promjene razračunavanje sa kriminalom i korupcijom u svojim redovima? Ma hajte molim Vas!

Je li normalan život, život kroz koji su nas oni koji žive normalno već proveli? Je li nama bilo normalno? Njima je bez sumnje bilo i sada im je, a da bi im bilo još normalnije žele vlast.

Lažni doktori, magistri, diplomirani svih vrsta su na vrhu, a za njima slijede lažne i kupljene diplome medicinskih sestara, šumara i svih onih zanimanja koje je moguće negdje unovčiti. Naravno tu je i po koja vjerska titula.

Danas mladi ljudi upisuju fakultete ne kao pojedinci već kao članovi. Nema Ja, rađaju se sa Mi. Što si prije postao dio nekog orkestriranog ispiranja mozga, to ćeš kada i ako završiš fakultet no ni to nije neophodno, lakše doći u poziciju da radiš i da budeš plaćen. Ovo dvoje u našem društvu nije nužno povezano. Naravno, ako kao član ne možeš da dođeš do diplome kroz učenje, koje je i na javnim ustanovama često svedeno na bijedan nivo, onda je tu mogućnost sticanja diplome na nekom od privatnih i nužno podvučeno akreditovanih ustanova u vlasništvu gore pomenute lažne elite.

O raznim tipovima sa kupljenim školama svih nivoa ne vrijedi trošiti riječi. Ta gomila sadašnjih, prošlih i budućih kandidata svih izbora, nosilaca priznanja i vlasti je kao otrovni bršljen koji guši ovo društvo godinama i nastaviće da ga guši.

Da vidimo moral i stručnost pošteno obrazovanih i stručnih ljudi. Kako je njima u ovom sistemu, kako se snalaze? Koliko intelektualaca trpi posljedice zbog kritike negativnih trendova i pojava u društvu?

U Republici Srpskoj je normalno da čovjek bude vlasnik privatnog fakulteta i profesor na javnom. Normalno je da o moralu i društvu priča profesor koji kada mu je teško da ispituje i kada vidi da su ti koji su došli previše ispisali, kaže „evo svima šest da ne čitam.“ Žalosno je da to studenti prihvate, a još žalosnije da predavač o društvu, lično daje primjer kako ne treba raditi i živjeti. Tada čovjek postaje nosilac jedne „drugačije“ liste u jednoj od izbornih jedinica.

Žalosno je i kada emeritus na predavanju kaže da smo svi kurve i da treba što skuplje da se prodamo, a onda osnuje političku partiju u kojoj priča o pravdi i poštenju. A pri tom je po potrebi ove ili one nacije u zavisnosti od mogućnosti unovčavanja. Kada onaj što je na kratko bio ono što je Baja sada, svoje studente vraća odakle su došli jer taj dan nije raspoložen da ispituje. A što ga studenti sreću samo na hodniku, to je primjer promjena i elite koja nosi stručnost.

Kada ste čuli nekog akademika ovdašnje lokalne akademije? Ko su ti ljudi, je li njima dobro u ovom društvu? Koji je njihov doprinos nauci, kulturi i politici?
Mi nemamo disdente, a nemamo ni jeretike. Izgleda da je posljednji skočio u Savu.

Mlovan Đilas je nepunu deceniju nakon uspostavljanja sistema čiji je on bio značajan član i jedan od najistaknutijih ljudi, napisao u časopisu „Nova misao“ tekst u kojem je otvoreno govorio o onome što je negativno u redovima čiji je dio. Tako je nastala „Anatomija jednog morala“. Na opomenu i plenum odgovorio je knjigama, a saborci ga poslali u zatvor.

Tu je potom Branko Ćopić, dijete Krajine, neko ko je oslobodilačku borbu i ljude tog perioda izdigao iz prosjeka upisujući ih u vječnost. I njemu je zasmetalo ponašanje „crvene buržoazije“, a nastala je „Jeretička“. Progone i izopštenost je trpio dok je mogao a onda otišao kako je i kad je htio.

Pominjući buntovnike i časne ljude iz bliže prošlosti ne želim da zaboravim mnoge u sistemima prije socijalizma koji su se borili radili i djelovali iz ideala i ubjeđenja, koje je vodila čast i riječ. Oni su pomenuti posebno zbog represije koju je sprovodio tadašnji sistem.

Sjetimo se Domanovićevog vođe i kako je jedan bik promišljao, sjetimo se Nušićeve satire i zbilje. Ko danas dobija književne nagrade i koje su to teme?

Danas su pred nama servilne sjenke ljudi koje i ako nisu saglasne nemaju ni hrabrosti ni volje da to kažu. Plaše se gubitka pozicija, ili da ne padnu u nemilost onih čiji bi oni trebalo da budu vodiči i uzori.

Bilo kakav stav koji neko javno iznese osuđen je na blaćenje i pljuvanje ukoliko ne odgovara interesima ovih ili onih. Za to su zaduženi partijski trolovi koji će sve spinovati i usmjeriti u nekom nevažnom pravcu. Javna debata nije i nikada neće ni postojati kada su mediji puni nesposobnih i poniznih sluga ili pozicije ili opozicije. Njih (ili nas) je obrazovao gore pomenuti profesorski kadar da bi služili njima, a ne javnosti, istini i časti, a usljed svog neznanja toga nisu/smo ni svjesni.

Kako do promjene kada je ovo ponuđeno? Je li promjena lica koje ćemo gledati na ekranu promjena suštine sistema koji je truo?

Neće biti gospodo.