INTERVJU: Olivera Nedić, profesor geografije i etnologije

Biografija gospođe Nedić obiluje stručnim referncama koje su vrijedne svakog pomena, ali zbog obimnosti koja prevazilazi prostor ovog teksta, navest ćemo samo neke. Olivera Nedić tečno govori engleski, napredni je korisnik francuskog i služi se ruskim jezikom. Kandidat je za odbranu magistarske teze pod naslovom "Sistemski pristup i strategije za unapređivanje ljudskih resursa u obrazovanju" i postdiplomac na Međunarodnom magistarskom studiju strateškog menadžmenta pri Evropskom centru za mir i razvoj (ECPD), Univerziteta UN-a u Beogradu. Saradnik pri nekoliko misija UN-a i EU, predavač i učesnik na mnogim naučnim i obrazovnim skupovima u BiH i inostranstvu, veoma angažovana u nevladinom sektoru.

Razgovarali smo o opštim pitanjima kao što je značaj obrazovanja i odnosa učenik-nastavnik, ali i o lokalnim dobojskim temama kao što su katastrofalno stanje u privredi, sklerotičnom političkom životu, političkoj apstinenciji Dobojlija tokom izbora, ali i o profesionalnoj neodgovornosti lokalnih službenika kao što su pojedini ljekari i individualnoj odgovornosti građana za trenutačnu situaciju – što je bio i inicijalni razlog za naš razgovor.

Dobojski info: Vaše životno opredjeljenje podrazumijeva da mnogo vremena provodite sa djecom, a da vi zaista volite raditi sa tom kategorijom ljudi, o tome svjedoči i činjenica da ste majka petoro djece. Sa njima se družite kroz najkritičniji period njihovog života, kada je socijalizacija najintezivnija, kakvi će oni biti ljudi u budućnosti mnogo zavisi od vas. Na posredan način ostvarujete veliki uticaj na razvoj društva, raspolažete sa valikom moći, uslovno rečeno, ali to nosi i odgovornost. Šta uopšte vi mislite o tome? Da li vas je možda nekada strah od velike odgovornosti?

Olivera Nedić: Slažem se potpuno da je ključnije, u tom intezivnom periodu socijalizacije, ko će predavati učeniku u vrtiću, ta predškolska i prva trijada - vaspitač i učitelj, su možda i važniji nego ko će mu predavati na fakultetu zato što se tu formiraju fundamenti te mlade ličnosti. Naravno da svaki profesionalac mora da preispituje tu svoju ulogu, da li je i u kojoj mjeri obavio, i ne samo uopšteno nego svakodnevno, onog momenta kada uđete u učionicu vi treba da znate koju odgovornost preuzimate. U rezultatu treba da bude motivisanje, treba da bude neka promjena koju ste vi uspjeli ostvariti na relaciji vas i vaših učenika. Tako da sam potpuno svjesna odgovornosti i uvijek se preispitujem, jer je u kontekstu prakse uvijek moguće više, u kontekstu onoga što je sam poziv.

Dobojski info: Profesor ekonomije sa Univerziteta u Beogradu, dr Miodrag Zec kazao je da je preduslov uspješne privrede uređena, pravna i pravedna država; kakva će država biti zavisi od društva, a društvo čine pojedinci, dobri ljudi, ne cigle, autoput... Dobre ljude, korisne članove društva, ''proizvode'' učitečlji, nastavnice, profesori, tj. vi. Pomenuti profesor kaže da naše društvo ponižava, omalovažava one koji su zaduženi da ''proizvode'' te dobre ljude, odnosno vas prosvjetne radnike. Da li je vaša profesija u našem društvu postavljena na odgovarajuću poziciju; uopšteno, kada govorimo o tom poštovanju, da li je zadovoljavajući odnos učenik-nastavnik, odnosno roditelj-nastavnik u Republici Srpskoj i Doboju?

Olivera Nedić: Vi ste se osvrnuli na zaključke profesora Zeca, a ja ću se nadovezati na nešto što je rekao tadašnji generalni sekretar UN-a Kofi Anan, pred milenijumsku godinu, a to je da će nam u narednom milenijumu najviše biti potrebna pitka voda i dobri učitelji, to je pretpostavka razvoja svake zajednice, od nekog mikro do generalnog nivoa. Rezultati i uspjeh sigurno zavise od tog susreta učenik-nastavnik odnosno nastavnik-učenik-nastavni sadržaj, te ukupnog pristupa. Što se tiče vašeg pitanja, da li je to poštovanje na nekom nivou, definitivno je da profesori ne dobijaju adekvatan podsticaj. Prije svega od strane sistema postoji to nerazumijevanje uloge profesora. Mi smo u smislu legislative napravili neke pomake kroz reforme obrazovnog sistema, a u smislu prakse jako šturo i jako malo smo postigli. Takve zaključke ne smijemo donosti jednodimenzijalno, u smislu da je nepoštovanje prisustno isključivo iz perspektive društva prema nastavniku, iz perspektive učenika i roditelja prema nastavniku. Ali može se reći da u ovom sunovratu vrijednosti nastavnik nema ono mjesto koje bi mu dalo krila da uspješno obrazuje učenike, jer mu je za to potrebna i podrška roditelja. Takođe, on to ne može sam iznijeti do kraja, završiti, bez podrške ukupnog sistema. On tu i takvu podršku trenutno nema. Ne možemo izdvajati Doboj, jer je to generalno pitanje obrazovnog sistema, a koji ne podstiče profesionalizam, kompentencije i ostalo. Da bi uspio u namjeri da bude uspješan, nastavnik mora da razumije svoju ulogu, koje su to kompentencije njemu još potrebne, mi još nosimo breme starog sistema koji ne odgovara savremenim uslovima na tržištu rada koje je usmjereno na kompentencije. Da bi imali kompententnog učenika, moramo raditi na kompentencijama nastavnika, a onda bi sve to u rezultatu trebalo imati veće poštovanje.

Dobojski info: Doboj je grad koji se već pominje u 15. vijeku. Mnogo toga ga čini specifičnim. Još u bivšoj Jugoslaviji bio je poznat po svojim drvoredima i raskošnim zelenilom; našim gradom dominira prelijepo utvrđenje Gradina koja mu daje poseban pečat, svako ko dođe sa strane ona je prvo što vidi u Doboju, a u našim očima je postala gotovo neprimijetna i zanemarena; u jednoj ulici imamo sinagogu, džamiju, katoličku i pravoslavnu crkvu, tako da se ne može samo Sarajevo hvaliti da je ''evropski Jerusalim''; Doboj leži na tri rijeke; okruženim prelijepim planinama Ozrenom i Trebavom. Unatoč svemu tome, pored privrednog uočeno je i kulturno, infrastrukturno, demografsko propadanje... Da li je Doboj u opadanju, krizi? Šta vama najviše smeta?

Olivera Nedić: Definitivno, Doboj je deceniju i više u regresiji, na svim nivoima, ekonomskim, razvojnim... Iako su mu poslije rata davali prognozu da će biti centar koji će se dobro i brzo razvijati, čak da će po razvoju u Republici Srpskoj biti negdje na drugom mjestu, to se nije desilo. Dogodilo se nešto suprotno tome, a to je da mi danas imamo Doboj koji kaska za gradovima koji su bili daleko nerazvijeniji, koji su spadali u red srednje razvijenih opština, a u koje mi danas gledamo kao u paradigmu dobrih rezultata (Tešanj, Derventa, Prnjavor, Teslić...) Doboj je zaključan prema stranim investicijama, tj. onome što bi Doboju omogućilo da krene koracima razvoja. Treba stvarati takav ambijent, kao što su uradile opštine u okruženju, a u kojima se otvaraju mala i srednja preduzeća koja zapošljavaju po 10-15 radnika. Takvih primjera u Doboju je vrlo malo. U Doboju mi najviše smeta letargija koja je obuzela ljude i pomirljivost sa takvim stanjem, gdje se najčešće čuje stav ''da je to tako'' i da se ''to ne može promijeniti'', kao da smo sudbinski osuđeni na takvo stanje. Kao da smo u ovoj „geografiji“ predodređeni da propadamo, i to je ono što obeshrabruje ljude, ali meni lično takvo stanje ne da da mirujem i borim se za to da moja djeca sutra ne prihvate takav stav.

Dobojski info: Možemo kazati da postoje stvari na koje, realno, građani Doboja nisu mogli uticati. Oružani konflikt koji je progutao cijelu bivšu državu, traljavo provedena privatizacija ili poslednje poplave. Međutim, da li vidite negdje odgovornost i nas građana Doboja, Dobojlija, za trenutno stanje?

Olivera Nedić: Ja lično nisam zadovoljna, mislim da većina građana ne može da bude zadovoljna, možemo govoriti samo o zadovoljnoj eliti i nekom malom broju ljudi koji su uspjeli da izdejstvuju svoje male interese. O nekom opštem dobru u ovom gradu se jako malo govori, jako malo se takvih pitanja delegira i stavlja na dnevni red, a građani definitivno jesu suodgovorni, prije svega zbog neadekvatno shvaćene uloge pojedinca u kontekstu građanskih obaveza i odgovornosti. Zaboravlja se to da su izabrani odgovorni da se brinu o interesima svih građana, kao i to da kada si nezadovoljan, imaš legitimno pravo da kontaktiraš one kojima si dao glas, mi zaboravljamo tu povratnu spregu, da se moramo izboriti za prohodost na relaciji građani – izvršna vlast.

Dobojski info: Predstoje nam lokalni izbori. Mudraci kažu da je najjače oružije svakog građanina njegov glas koji može iskoristiti tokom glasanja na izborima. Gospodin Obren Petrović i SDS vladaju u Doboju skoro dvije decenije, kao i prethodnih godina, stiče se utisak da je opozicija u rasulu i neslozi... Da li su građani Doboja zadovoljni rezultatima koje je ostvarila dosadašnja vlast, da li opozicija nema ništa da ponudi Dobojlijama ili se radi o nečemu trećem?

Olivera Nedić: Teško je reći da se tu radi o kvalitetnoj opoziciji, ja bih rekla da se radi o nekim oktroisanim sistemima raznoraznih partnerstava. Takav bilans dovodi do opravdanog nepovjerenja građana. Rezultat je takav i zbog apstinenata koji ne vide razliku između kandidatskih listi koje su im ponuđene. Zbog toga se mnogi odluče da ne izađu na izbore, a to nikako nije prihvatljiva koncepcija, jer bi svi punoljetni građani trebali da izađu na izbore, između ostalog to je njihova obaveza koja proizilazi iz državljanstva. Tek tada bismo mogli govoriti o odgovornom građanstvu koje doprinosi demokratizaciji društva i zajednice kojoj pripada.

Dobojski info: Prije nekoliko dana objavili ste komentar na društvenoj mreži Fejsbuk kojim ste kritikovali neprimjereno ponašanje jednog ljekara, a koji se ponašao bahato zbog vašeg opravdanog negodovanja.

Olivera Nedić: Kada sam taj status napisala na svom fejsbuk profilu, nisam ni pretpostavljala da će toliko puta biti podijeljen, nisam bila ni svijesna koliko se ljudi suočilo sa sličnim problemom. Ako moram da kažem ukratko šta se dogodilo u jednoj rečenici, rekla bih da smo se 'dogodili mi sami sebi'. To je produkt našeg negiranja problema. U svim javnim institucijama, pa tako i zdravstvenim, vi imate kutije za pohvale i žalbe. Vi imate mogućnost da se imenom i prezimenom obratite, izrazite nezadovoljstvo, ako postoji neki postupak koji je neprihvatljiv. Ta mogućnost se primjenjuje paušalno, skoro nikako, kada se govori o javnim uslugama. Ono što se dogodilo, nije se dogodilo prvi put. Ja sam se žalila na postupak dotičnog ljekara, nije mi bio cilj da imenujem nekog pojedinca, nego da građani dobijaju tu uslugu za koju debelo plaćaju kroz doprinose zdravstvu. Poznajem zaista mnogo ljekara koji savjesno i posvećeno obavljaju svoj posao, a u ovom slučaju nedopustivo je da pojedinac bude odsutan, a da niko od sudionika, tehničkog osoblja, medicinskih sestara, ne zna gdje je ljekar i kada će doći. Generalno, odlazak u naše javne institucije vrlo često zahtijeva uzimanje slobodnog dana, jer niko ne zna koliko će trajati realizacija date usluge.

Dobojski info: Kao što ste napisali u komentaru, vi ste napisali žalbu, ali ste bili iznenađeni kada ste saznali da se niko ne žali na takve postupke, a tog dana je bila puna čekaonica pacijenata Doma zdravlja koji su negodovali zbog iste stvar. Takođe, na društvenim mrežama ljudi su pisali o svojim neugodnim iskustvima sličnog karaktera, a opet se niko nije žalio. Slična se stvar dešava u Redakciji portala Dobojski info, pojedinci šalju anonimne mejlove, negoduju i pišu o takvim stvarima, ali se ne odlučuju da imenom i prezimenom progovore o tome.

Olivera Nedić: To što se toliko ljudi pojavilo sa istim problemom govori nam o kontekstu građanske odgovornosti koji smo pominjali, zašto se niko nije žalio, pa da nam cilj bude da neko sledeći ne dospije u takvu situaciju, to je primjer nedovoljno prisutne građanske svijesti o opštem dobru.

Dobojski info: Vi ste se žalili. Da li ste dobili odgovor na vašu žalbu?

Olivera Nedić: Da, time sam bila pozitivno iznenađena, iz rukovodstva Doma zdravlja su me zvali, izvinili su se u ime cijele institucije i obećali da će biti preduzete sve mjere kako bi građani uslugu dobili na zakonom propisan način, te da će odgovoran pojedinac biti pozvan na odgovornost.