Pol Krugman: Ekonomija straha

Kao rezultat toga, muke nezaposlenih, koje su ionako strašne, postaće još gore. Naravno, oni koji imaju posao su u mnogo boljoj situaciji. Međutim, uporna slabost tržišta rada odražava se i na njih. Dakle, hajde da popričamo o mukama zaposlenih.

Neki ljudi pokušavaju da vas ubijede da su radni odnosi isti kao svaka druga tržišna transakcija; radnici imaju nešto na prodaju, poslodavci žele da kupe ono što oni nude, i onda se jednostavno dogovore. Ali svako ko je ikada radio u stvarnom svijetu – ili ko je makar pročitao strip Dilberta – zna da nije tako.

Činjenica je da zaposlenost obično podrazumijeva odnos podređenosti: imate šefa koji vam naređuje šta da radite i ako odbijete možete biti otpušteni. To ne mora da bude loše. Ako poslodavci cijene svoje radnike, neće postavljati nerazumne zahtjeve. Ali to nije jednostavna transakcija. Postoji onaj kantri hit pod nazivom „Take This Job and Shove It“ (Gonite se i ti i tvoj posao). Ne postoji i nikad neće postojati pjesma pod nazivom „Gonite se i ti i tvoja roba široke potrošnje“.

Dakle, radni odnos je odnos snaga, a visoka nezaposlenost je znatno oslabila ionako slab položaj radnika u tom odnosu.

Zapravo možemo kvantifikovati tu slabost posmatrajući stopu ostavki – mjesečni procenat radnika koji dobrovoljno napuštaju radno mjesto (za razliku od otpuštanja). Očigledno, ima mnogo razloga zašto neko može da napusti posao. Ostavka, međutim, predstavlja rizik; ukoliko već nema novi posao koji ga čeka, radnik ne zna koliko dugo će mu vremena trebati da pronađe novi posao i kakav će taj posao biti u poređenju sa starim.

A rizik ostavke je mnogo veći kada je nezaposlenost visoka i kad ima mnogo više ljudi koji traže posao nego što ima radnih mjesta. Kao rezultat toga, očekivalo bi se da stopa ostavki raste u vrijeme privrednog rasta i pada tokom recesije – što se zaista i dešava. Ostavke su pale tokom recesije 2007-09, i samo su se djelimično obnovile, što je odraz slabosti i neadekvatnosti našeg ekonomskog oporavka.

Sada razmislite šta ovo znači za pregovaračku snagu radnika. Kada je privreda jaka, radnici su snažni. Mogu da odu ako su nezadovoljni tremanom poslodavca i znaju da će brzo pronaći novi posao ako ih on otpusti. Međutim, kad je privreda slaba, radnici imaju vrlo slabe karte i poslodavci su u poziciji da ih više opterećuju, manje plaćaju, ili i jedno i drugo.

Ima li nekih dokaza da se to dešava? I kako se dešava? Ekonomski oporavak je, kao što sam rekao, bio slab i neadekvatan, ali sav teret ove slabosti nose radnici. Dobit preduzeća se survala tokom finansijske krize, ali se brzo obnovila i nastavila da se uvećava. U ovom trenutku, profiti poslije oporezivanja su više od 60 odsto veći nego što su bili 2007, prije izbijanja recesije. Ne znamo u kojoj mjeri se ova bujica profita može objasniti faktorom straha – mogućnošću pritiskanja radnika koji znaju da nemaju gdje da odu. Ali to mora biti barem dio objašnjenja. U stvari, moguće je (mada ne i izvjesno) da korporativnim interesima zapravo više odgovara djelimično depresirana privreda nego puna zaposlenost.

Štaviše, mislim da nije pretjerano reći da ova realnost djelimično objašnjava zašto je naš politički sistem okrenuo leđa nezaposlenima. Ne, ne vjerujem da postoji tajna zavjera direktora koji potajno rade na slabljenju privrede. Ali mislim da se glavni razlog zašto smanjenje nezaposlenosti nije politički prioritet ogleda u tome što je ovo stanje grozno za radnike, ali je korporativnoj Americi sasvim dobro.

Kad jednom ovo shvatite, shvatićete i zašto je tako važno da se ovi prioriteti promjene.
U posljednje vrijeme vodi se čudna rasprava među progresivcima, gdje neki tvrde da populizam i osude nejednakosti predstavljaju skretanje pažnje, i da umjesto toga proritet treba da bude puna zaposlenost. Međutim, kako su već istakli neki vodeći progresivni ekonomisti, i sama puna zaposlenost je populističko pitanje: slabo tržište rada je glavni razlog zašto radnici gube moć, a prevelika snaga korporacija i bogatih je glavni razlog što ne činimo ništa za nova radna mjesta.

Preveliki broj Amerikanaca trenutno živi u klimi ekonomskog straha. Postoje mnogi koraci koji se mogu preduzeti da se takvo stanje okonča, ali najvažnije je da se radna mjesta vrate na dnevni red.
Pol Krugman,