DOBOJSKA PRIČA O USPJEHU: Od garaže do male tvornice (VIDEO)

U pogonu za proizvodnju odjeće i opreme za bebe, koji se nalazi u porodičnoj kući vlasnice ove zanatske radnje Aleksandre Petrović zaposleno je 15 žena. Neke od njih prije ovog posla nisu imale nikakvog dodira mašinama za krojenje i šivanje. Ni srednje škole koje su završile uglavnom nemaju nikakve veze sa tekstilnom industrijom.

Među radnicama je i Snježana Blagić koja danas radi kao krojačica.

„Ja sam hemijski tehnolog nisam uopšte nikad bila u ovoj struci. Postepeno sam se obučavala, stepenicu po stepenicu“, kaže Snježana.

S druge strane, u struci za koju se školovala ova žena nema ni dana radnog staža.

„Pokušavala sam. Nisam nikad uspjela. Na Birou su mi rekli šta ćeš sad sa ovom školom“, dodaje Blagić.

U Srednjoj tehničkoj školi koju je završila o sitoštampi i otiscima ništa nije učila ni Danijela Huskić, koja prije sadašnjeg posla ništa drugo nije radila.

„Inače ovo mi je prvi posao koji uopšte radim, tako da ni sličnih poslova, ništa prije toga, a tu sam već četvrtu godinu. Uglavnom, snašla sam se“, priča Danijela.

Za rad na savremenoj mašini za vezenje nije se školovala ni Brankica Starčević. Ona je završila srednju ugostiteljsku školu.

„Ko ima želju i ako su ostali uslovi zadovoljavajući, mislim da se vrijedi potruditi za svaki posao i dati maksimum od sebe na tom poslu, a sada prelaz kao prijelaz. Neko možda brže savlada neke radne discipline, neko malo sporije. Tako je to kod mene bilo okay. Mislim od samih poslodavaca pa do svega ostaloga“, kaže Brankica.

Na lokalnom tržištu rada teško je i pronaći potrebne radnike sa odgovarajućim obrazovnim profilima, ističe vlasnica zanatske radnje Imago Aleksandra Petrović.

„Nedostaju nam neki kreativni ljudi koji bi osmišljavali za naše potrebe neku sito štampu, vezove za baš taj dječiji program. I to nam stvarno fali. Fali nam i neki modelar, pošto mi to radimo sve sami“, navodi Petrović.

Radnice bez primjedbi

Odjeća i oprema za najmlađe iz ove zanatske radnje prodaju se na tržištu cijele BiH. A upravo je prodaja takve robe prije deset godina bila u uvod u njenu proizvodnju u garaži, dodaje Aleksandra Petrović.

„I onda smo borili se na tržištu, pokušavali da se probijemo, sa tim svojim proizvodima, prvim s kojima smo počeli, i poslije nekih godinu, godinu i po dana, otprilike, počeli smo uz pomoć, naravno, banke i kredita, da napravimo objekat, i da proširimo našu proizvodnju“, objašnjava Petrović.

Radnice kažu da su zadovoljne uslovima u kojima rade, te ističu da su im primanja redovna.

„Pet i po godina sam ovdje. Prezadovoljna sam. Sve je na vrijeme, plata, imamo godišnje odmore plaćene. Inače, sam prije radila u Modexu tešku konfekciju kapute, sakoe. Kad sam došle ovdje baš mi je bilo neobično, ali pravo sam se snašla“, veli Nihada Hajrulahović.

„Nema se tu šta reći. Primjedbi nikakvih nema što se tiče gazda. Ja mislim da ih i nema u gradu kao što su oni. Plate redovne. Osiguranje. Mislim nema se stvarno šta reći za ove ljude“, priča Ivanka Mitrović.

Vlasnica Aleksandra Petrović kaže da svako ima pravo da sebi traži bolje radno mjesto.

„Kad primamo te radnike, svakoj od njih kažemo da u slučaju da se desi da vam neko nudi bolji posao, bolju platu, naravno da treba da idemo, mislim one da idu, ali, vjerujte, da nijedna nije otišla“, navodi Petrović.

Za proširenje proizvodnje potreban je bolji poslovni ambijent jer u postojećem, prema riječima Aleksandre Petrović, zanatskim radnjama nije lako napraviti korak naprijed, jer trećina sredstava potrebnih za izgradnju većeg proizvodnog pogona mora se izdvojiti za plaćanje obaveza Gradskoj upravi.

„Problem je da vi uložite sad taj veliki novac u objekat i plus imate masu toga što morate da platite odmah, što vam, naravno, usporava daljnju izgradnju“, kaže Petrović.

Prema mišljenju stručnjaka, porodične firme su itekako bitne za privredu svake države. U BiH su, međutim, njihovi vlasnici prepušteni sami sebi da se bore sa pomenutim i drugim preprekama karakterističnim za poslovni ambijent u BiH.