HLJEB I VINO

Slučajno
smo onda iznenada otišli iz grada u kojem smo
progledali i progovorili, i slučajno smo se onda
nakon toliko godina vratili u ovaj grad u kome
nam nije ostalo ništa drugo nego da prigrlimo svoju
nemoć; da pokušamo ćutke ono što nismo uspjeli
poezijom, da ovo što je možda počelo bez razloga
obrazložimo preslikavanjem, da ovo što je počelo
saznanjem kao praroditeljskim grijehom dovršimo
i zaključimo neshvatljivošću kao utjehom i kao nadom.”

Dok mrsim tako u sebi u kasnu noć, kad nam ni vino,
što krijepi gdjekad i opija govor, trijezni pjev,
ne može okrijepiti iscrpljenu misao, lozu što se
suši i na zavezanom i na razvezanom jeziku, u sobu mi
iz polutame kao u dušu proviri, pa kroz odškrinut prozor
i poluotvorena balkonska vrata, sa čistim zrakom
uđe miris vrućeg hljeba, i pomiluje me tajnom
ozbiljenja. Čovjek pamti sve, od prvog sjemena
do zrna pšenice, od zrna pšenice do hljeba nasušnog.
Zaborav ne postoji, postoji samo prebrzo sjećanje.
Najbrže sjećanje je ljudska stvarnost: stara, stanična
zgrada koju niko ni da sruši, ni da obnovi, raskršće
glavne i naše uske, sporedne ulice - kvart malih,
napuštenih, zatvorenih i tek otvorenih radnji,
zažaren prozor na pekari što lije rumen po asfaltu,
ogleda se i prosijava, drhturi na staklima, i gubi se
na oljuštenim zidovima dviju dugih, spojenih kuća
sa magazama i potkrovljem, sa doksatima s vanjske,
i širokom, natkrivenim drvenim verandama sa skrivene,
dvorišne strane, domovima onih trgovaca, potomaka
onih starih lutalaca, što odvedoše ih nekud, iznenada;
što jedne od onih godina kad preplašeni su bili
anđeli kao šumske zvijeri kad vide čovjeka,
baš u onom prvom im mjesecu, kad o najvećem
prazniku, negdje oko druge od četiri čaše vina,
odgovarali su rado sebi i sinu svome najmlađem
zašto se ta noć razlikuje od ostalih, začuše lupu,
pucnje u vrata, i gnusne psovke nezvanih gostiju,
zaćutaše i ukočiše se, prođoše u trenu onaj dugi
put o kojem su maločas pričali molitvenu priču,
cijeli put od pamtivijeka, od prve žrtve do dana
današnjeg, do dječijih očiju, pa ko zna kad i kako,
pokupiše djecu, potrpaše im komade macota
u džepove, i napustiše svoje kuće kao da napuštaju
sebe i svijet. Onih što krenuše bez riječi ovom istom
uličicom prema željezničkom kolodvoru, i nestadoše
iza treska i jeke teške, željezne reze na vratima
teretnih i marvenih vagona – iščezoše, odoše
iz Starog grada, starom prugom, i ne vratiše se.

A dvaput su mjerili, jednom sjekli, vagali riječi
i jaja. A sve su bilježili i čuvali u knjizi,
i ništa nisu prepuštali slučaju.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!