ILIJA LAKUŠIĆ O KNJIZI "TRINAESTI STEPENIK” JOVANKE STOJČINOVIĆ NIKOLIĆ: Otisak u ogledalu

– Ali, ako se Juda pokajao, onda, slobodnije rečeno, i broj trinaest bi mogao da se vrti u bubnju sreće sasvim ravnopravno. No pitanje sreće i nesreće i do Njegoša je dospjelo vrlo problematizovano. On u "Luči” kaže: ‘’što se više k vrhu slave penje, to je viši sreće neprijatelj’’. Na ovakvo razmišljanje nas navodi naslov ,,Trinaesti stepepenik”, knjiga Jovanke Stojčinović Nikolić – smatra književnik Ilija Lakušić.

Reklo bi se, smatra on, da autorka bira "treći put” u obradi naslovljenog motiva, te da ona preuzima iskustva iz gorke potrage za smislom života i pjevanja, ali to iskustvo sistematizuje kao stepenike u dosezanju svjetlosti koja bi mogla obasjati i artikulisati traženi cilj.

– Ulazeći u početnu tamu, ona, po ličnom nalogu, iz stepenice u stepenicu skida sloj po sloj i tame, unutrašnjeg zastora, iza kojeg se otvara put duhovnog uobličenja. Njeno pjevanje u ovom ciklusu pokazuje intezitet uspona prema tvoračkom vrhu. Po temi i po cjelovitosti poetskog tretmana, ovo bi mogao biti centralni ciklus, mada je tehnički smješten na kraju knjige. No kraj se ovdje može shvatiti i kao zaključni pjev, reminiscencija u ukupnom traganju. On to jeste i po racionalnom zadatku da izrazi svoje shvatanje poetskog “metabolizma”, uspona i prepoznavanja traženih predjela”, navodi Lakušić. On dodaje da je ovo pjevanje u trinaest fragmenata svakako pokušaj da se u racionalnoj poetskoj strukturi pokaže sazrijevanje mudrosti i njena uslovljenost sa osvjetljavanjem početne tame. Ta “početna tama” jeste – zaključuje Lakušić, inicijalni poriv da se govori, da se saopšti ono najuzvišenije što je u nama skriveno i od nas samih.

No, potencirajući zadnji cilus, kaže Lakušić, svakako ne treba preskakati prethodne.

– Njihov sadržaj više doživljavamo kao pojedinačne pjesme, dobrim dijelom antologijskog karaktera. Ako bi tražili uzoran primjer, po doživljaju ovog čitaoca, svakako bi mogli uzeti pjesmu “Na slogove”. Ona jeste lirski zapis i pokušaj povratka u matricu, u prve dane. Taj pokušaj biva samo sredstvo preko kojeg autorka postiže viši poetski cilj i otvara pitanje funkcionisanja i nastanka pjesme: “Majka me rađala kao da je iz rečenice / Riječ po riječ na slogove rastavljala.” Otuda se pouzdano može reći da se Stojčinović bavi dubljim poetskim značenjima, odnosno teorijskim razradama naspram kojih stoji struktura pjesme i napor da se uspostavi višesloni poetski govor – smatra Lakušić.

Poistovjećujući biće pjesnika i biće pjesme, smatra on, autorka dovodi čitaoca do snažnog presinga i uputa da se shvati borba rađanja i izgovaranja.

Kroz čitavu knjigu pjesnikinja potencira svjetlost kao pretpostvavku otvaranja poetskog puta.

– Pjevajući iz sebe ona potvrđuje tezu da poezija nije ništa drugo do samospoznavanje i samosaopštavanje. Istina, kako je to imanentno poetskom tekstu, autorka ima intenzivnu komunikaciju sa spoljnim svijetom, sa onim što čini njeno skorije i davno sjećanje. No, ona to, opet, daje prelamajući svaki doživljaj kroz ličnu prizmu, tvoreći tako autentičan rukopis koji je otisak njenog prisustva u svijetu i pjevanju – zaključuje Lakušić.