IVAJOP: Hej, druže, hoćemo pod šatru?

Ako ste follow me i moje pisanije, znate da sam poplavljena. Ok.
Farsa sa komisijom, vaučerima i to-the end. Naravno, ne bi to dovoljno da se jedna porodica skući, ali, šta je tu je.
Konačno se približava useljenje-mlako je, na oko mjesec dana još, pa eto nas sa sela u grad. Ne bih da tušim više o tome, niti mi je to povod za pisanje.
 Potaklo me nešto (bolje rečeno neko) što (ko) odlučuje o sudbini onih na kojima svijet ostaje. Djeci, naravno. Tačnije, đacima.
Približio se i početak školske 2014/2015. godine, a poplavljene škole u poplavljenom gradu ni blizu spremne da prime stare i nove đake.
One stare, koji, vjerujte, jedva čekaju da se druže sa drugarima poslije ove propasti, pa barem to bilo i u školskim klupama,  i nove, prvačiće, koji su ionako zbunjeni polaskom u školu jer ne znaju šta ih tamo čeka, a kamoli da su mogli pretpostaviti da će prve časove imati u –ŠATORU!
Ma nije to onaj sa Marom i lolama, to vam je UNICEF-ov!
Uz svo dužno poštovanje prema UNICEF-u i njihovoj profesionalnoj orijentaciji, pitam se imaju li ti šatori protivgradne, protivpoplavne i ko zna protivčega (protivgeleraodaviobombe) sisteme da odbrane tu našu djecu? WC valjda imaju, mada su se mnogi roditelji zabrinuli i po pitanju toga!
I šta znače te izjave nastava će se „odvijati alternativno“, „alternativna nastava“, nastava će biti „organiovana selektivno“ ? Malo je to zbunjujuće, pogotovo ako se bespotrebno ponavlja u tri rečenice zaredom, a ništa konkretno nije rečeno.
Konkretno je samo da će nastava u svim osnovnim školama u RS početi 1. septembra.
Konkretno je i to da niko nije razmišljo o porodicama koje su poplavljene i raseljene kojekuda zbog toga.
Kako da dođe taj mali đak, do eto šatora, koji je do juče imao i svoju sobu i svoju školu, a danas čeka na neku tamo sanaciju (šta li ta riječ u njihovim glavama uopšte znači?) i stana i škole? A već me pita: Mama, hoće li u tom šatoru biti još djece?
Kako ostaviti uplašenog i zbunjenog prvačića, a ni sam ne znaš gdje ga ostavljaš?
Jer, izvjesno je da to nije škola.
Škola je ova ružna i prljava zgrada u blizini, kojoj su prozori (ako ih uopšte ima) zamazani i tužni.
I gdje sa đakom poslije (prije) škole?

Ne želim da moja djeca budu tužna.

Iako sam, kao i većina roditelja, zbunjena ovogodišnjim početkom škole, jer, nikoga nema da mi pruži  istinitu i potpunu informaciju o tim alternativnim načinima odvijanja nastave, ne preostaje mi ništa drugo nego da primjenim onu poznatu-snađi se kako znaš i umiješ i da pokušam djeci, ne znam kako, olakšati i uljepšati početak nove školske godine!
Vanredna je situacija, to shvatam, ali ne mogu da shvatim(po-ko-zna-koji-put) da nije postojao drugi način alternativne nastave i zašto sve mora da se rješava u pet do dvanaest?

Mješajući ovaj pekmez od šljiva, sa zadobijenom opekotinom u blizini oka, razmišljam-što se mora, nije teško, u šator-u šator, ali zar se nema ni malo sluha pri rješavanju nekih situacija i problema kada su u pitanju djeca? Zar i to može (smije) biti rutinski posao? Bez srca i duše?

Zar je to toliko teško? Posvetiti se svom poslu?

I tako, dok u sebi i oko sebe uzaludno tražim odgovore (ili barem utjehu) na postavljena pitanja, moram svom djetetu u 1.septembra reći:
Druže, hoćemo pod šatru?