DOBOJ: Osam mjeseci poslije

Gazdarica Edina se prvo malo iznenadila što vidi nova lica, ponudila nas domaćom kafom i sjela s nama da nam ispriča o poplavama i životu u poslije poplava.

„Kako se živi? Nikako! Doboj je totalna 'rikavela', kako mi to ovdje kažemo. Ljudi su gladni, siromašni, teško se živi, skoro da niko ništa ne radi. Nemamo se kome obratiti, gdje god odeš, odmahnu rukom i otjeraju te“.

Dana poplave nerado se sjeća, a užas i strah koji su preživjeli vidi se na njenom licu dok priča o njima.

„Voda je došla do onog auta“, kaže i pokazuje na mjesto desetak metara udaljeno od kafane. Opisuje nam paniku, jauke, haos i beznađe.

„Drugi dan došao je predjednik RS Milorad Dodik. Sjedio je kod mene u kafani, jer sam ja jedina radila tad. U sred te tragedije, našalim se s njim. Kažem mu: 'Kako predsjedniče, Vi kažete da nema Bosne, kako nema, vidite je', kažem i pokažem mu na rijeku Bosnu koja nam je skoro do praga stigla“, s osmijehom priča naša sagovornica i kaže da je častila predsjednika domaćim sokom od zove.

A častila je Edina i mnogo drugih ljudi tih dana. Kuvala kafe i čajeve, odvajala od svojih tankih zaliha brašna i druge hrane i dijelila s komšijama. Otvorila vrata svoje kuće onima kojima je kuću voda odnijela.

I nije jedina, kaže. Ali, oni kojima je posao da pomažu, zakazali su. S kim god smo pričali u Doboju, požalili su nam se na lokalne vlasti. Gluvi su i slijepi na njihove molbe, a i grad i njegovi stanovnici propadaju, nemoćni da bilo šta sami urade.

Pitamo Edinu kako danas ide posao, a ona odmahuje glavom i kaže:

„Slabo, nema narod para za kafane. A kad se kafane isprazne, znate da smo u velikoj nevolji“.

Pozdravljamo se, a ona nas grli i kaže da joj je drago što smo došli baš na dan kad je „sredila zube“, pa da bude lijepa na slikama.

Nedaleko odatle nalazi se još jedna kafana, ali u ovoj se ne pije kafa ni rakija. Ovdje se dođe kad je nevolja u pitanju. Naime, služba dobojske Hitne pomoći privremeno je smještena u restoran u Donjoj Mahali.

U improvizovanoj čekaonici poređane stolice, jedan pokretni ležaj stoji uz šank, ali gužve na sreću nema. Ispred nas je samo jedan stariji gospodin koji se požalio bolničaru da ga bole leđa, jer je pao prije dva dana.

„Što nisi odmah došao?“, dobrodušno gunđa bolničar, koji ga odvodi u drugu prostoriju, a čiča kaže: „Pa nije me do sad boljelo...“.

Dočekuje nas specijalista urgentne medicine i šef službe hitne pomoći u Doboju Slobodan Tomanić, i pokazuje nam ostale prostorije.

„Ovdje je dio za inhalacije, ovdje obavljamo intervencije, imamo i druga vrata kroz koja možemo brzo da uvezemo kolica ili nosila. Tamo iza se brinemo za administraciju i odmaramo kad ima vremena. A imamo i dobru kuhinju“, kaže kroz osmijeh, šaleći se sa neobičnim uslovima u kojima rade.

Dom zdravlja je uništen u poplavama, a voda je u tom dijelu dosegla više od četiri metra. Na obnavljanju zgrade se radi, ali sporo.

„Nadali smo se i obećavali su nam da će do Nove godine biti završena obnova zgrade, ali Dom zdravlja će, prema informacijama koje sad imamo, biti gotov tek na godišnjicu poplava, znači u maju. Mislim da je menadžment tu zakazao. Tražili su jednog izvođača i jednog investitora za sve, kompletan dom, a ne službu po službu. Ljudi su dolazili i nudili po nekoliko hiljada maraka, ili da opreme jednu službu, ali oni koji se pitaju nisu prihvatili“, objašnjava nam doktor Tomanić i ističe da njegova služba radi istim intenzitetom kao i u normalnim uslovima. Samo u prvih dvadesetak dana januara imali su 1324 pregleda.

Danas kada razmišlja o tom kobnom maju, doktor Tomanić kaže da ima osjećaj kao da je sve bio ružan san, iz koga se još nisu probudili.

„Čim pada kiša dva – tri dana, samo se o novim poplavama priča i ljudi već počinju da se plaše. Početkom avgusta prošle godine, kada je Bosna opet zaprijetila izlivanjem, zasjedao je krizni štab i članovi Civilne zaštite i neko je rekao „Preostaje nam samo da se molimo bogu“, a neko drugi je konstatovao da su nas svi napustili. U Doboju ima 30 hiljada ljudi, što da čekamo da nam neko dođe i pomaže, što ne možemo sami?“, pita se naš sagovornik i dodaje da su vlasti potpuno nezainteresovane da zaštite građane u slučaju novih poplava.

Priča nam kako ni bogatiji ljudi koji imaju firme i uslove, ne žele više da pomognu, nakon afera sa plaćanjem. Niko, kaže, neće da rizikuje da mu se „prilijepe neke etikete“ i naruši ugled.

„Prijetila nam jeopasnost da nemamo ni jednog kamiona, ni jedne mašine, vreće, kamare šljunka... Bili smo totalno nezaštićeni. Sreća, voda se povukla. Ista opasnost nam i danas prijeti, a 150 metara nasipa bi nas zaštitilo od poplava za sva vremena“, kaže Tomanić.

Prvih dana nakon poplava, mislio je, kaž,e da će se ostvariti ona priča Lazina – sve će to narod pozlatiti. Nakon sedam dana, entuzijazam je nestao.

„Moglo se uraditi mnogo više i bolje, za šta je kriva isključivo lokalna vlast, ali da me ne shvatite pogrešno, svejedno ko je na vlasti, isto bi bilo i da je SNSD bio na mjestu SDS-a. Naš načelnik se sklanja od svega, radi iz sjenke, umjesto da se eksponira i stane ispred svojih sugrađana“, dodaje naš sagovornik.

Ipak, više nego u vlast, razočaran je u svoje sugrađane.

„Prilično sam razočaran Dobojlijama, mislim da su zakazali, i to je ono što me najviše boli. Dolazili su ljudi iz cijele BiH i bivše Jugoslavije, koji su radili, dok je naša omladina sjedila po balkonima i izvoljevala. Bio sam prisutan dok smo čamcima raznosili hranu i vodu, a jedan viče: 'Ne nosi ako nije voda Jana, ove obične već imam'. Ni jedna brigada nije od Dobojlija napravljena, sve što je urađeno uradili su ljudi sa strane. Razočarao sam se u ljude koji nisu pokazali interesovanje da pomognu sami sebi. Svi su sjedili i čekali da neko dođe i sredi sve umjesto njih. Ima primjera gdje su ljudi i po mjesec dana čekali da im neko očisti podrum, gušeći se u smradu. Prihvatili su se posla tek kad niko nije došao“, priča.

Medicinska ekipa dobojske Hitne pomoći nije štedjela ni sebe ni druge. Pomagali su svima kojima je pomoć bila potrebna, ne gledajući na imanje, vjeru, naciju, status. Ipak, kada je došlo vrijeme za priznanja i plakete – njih su zaobišli.

Ali, važnije od priznanja je da nadležni pokažu više sluha za goruće probleme ovih ljudi.

„Ne znam kako je sreća da ja imam, a da drugi nemaju? Kako bih ja bio srećan da imam vilu i bazen, a oko mene sirotinja? Ja bih bio srećan da su oko mene ljudi koji ne kukaju da su gladni, da nemaju šta da obuku ili da nemaju marku za hljeb“.

Ove su nam riječi dugo odzvanjale u glavi dok smo se udaljavali od Hitne, a doktor Tomanić nas je ispratio sa željom da sljedeći put dođemo zbog neke ljepše teme i boljih vijesti.

Šetajući dalje nismo mogli da se otmemo utisku da sivilo nije samo posljedica tmurnog januarskog dana, nego da Doboj u sivo boji neki dublji i teži čemer. Iako službe od javnog značaja danas rade, a posljedice poplava više nisu onako jasno vidljive – tek poneka gomila otpada ili ruiniran prvi sprat neke kuće – čini nam se da će mnogo vode Bosnom proteći dok se na lica i u srca Dobojlija vrati nada u bolje sutra.

Pričali smo i s onima koji i danas pomažu svojim sugrađanima, svako na svoj način. Na prvom mjestu su ljekari, koji i dalje rade u teškim uslovima, a tu su i humanitarne organizacije.

Navratili smo u kancelariju organizacije „Merhamet“, koja i danas aktivno pomaže najugroženijima, apliciraju za projekte, skupljaju donacije, dijele pomoć, vode računa o evidencijama, ali i obilaze sugrađane koji ne mogu sami da dođu.

„Osam mjeseci poslije poplava dosta toga je urađeno, ali, posla još ima i to mnogo. Sama poplava je bila užasna, strašna. Gledali smo kako voda guta prodavnice, kuće, auta... Narednih dana je bilo još gore - svugdje smrad, mulj, smeće, nema vode, nema struje... Čist užas“, ispričala nam je predsjednica organizacije Faketa Avdić.

Kaže, teško je bilo gledati ljude kako u predugim redovima stoje, kisnu i čekaju pomoć, a teško je i danas. Jer, pomoći je manje, a potreba za njom je ista, ili još veća.

„Svaki dan gledate nemoćne ljude koji nemaju nigdje nikoga i sve su izgubili. Ako mogu dođu, ili naši volonteri odu kod njih. Starima i bolesnima je najteže. Dajemo sve od sebe da pomognemo, u hrani, odjeći, kako god možemo. Nismo nikad pitali ko je koje nacionalnosti, čovjek u nevolji je čovjek u nevolji. Trudimo se i da kroz sve projekte koje radimo stvorimo neku dugoročnu perspektivu“, priča nam Faketa i dodaje da je voda odnijela i sve što su oni imali u magacinu i skladištu.

Pitamo je šta mi možemo da uradimo, a ona kaže da saslušamo i pomognemo da se čuju priče ovih ljudi.

„Voljela bih da se čuju priče onih kojima je najteže. Priče gladnih, siromašnih, bolesnih, nemoćnih, usamljenih. A ima ih mnogo. Puno znači i kad nekog saslušate, popričate s njim, pomognete mu oko sitnica, napišete molbu, žalbu, uputite ga...“, dodaje.

Iako i sama u godinama, Faketa i dalje dosljedno radi sve što može da pomogne.

„Prije rata radila sam u apoteci gdje sam se uvijek trudila da budem strpljiva i ljubazna. Uvijek mi je bilo žao starih ljudi sa sela, baka koje dođu i kažu 'Imam malo para, a treba mi aspirina i da mi ostane za autobus'... Pomagala sam im koliko sam mogla i bila strpljiva s njima. Kad se zaratilo, ostala sam bez posla, jer sam bošnjakinja, i vjerujte mi, sve su te bake dolazile i tražile me. Dolazile su iz Osječana, Stanara... ostavljale su za mene sir, kajmak, jaja, šta su mogle i imale. Zato znam da se dobro dobrim vraća, kad tad“, naglasila je.

Družeći se sa Dobojlijama bili smo ganuti njihovim gostoprimstvom i susretljivošću.

"Odakle ste", upitala je starica Gospova Lukić našeg fotoreportera. Kada je čula da smo iz Banjaluke, raspričala se i podijelila sa nama svoje viđenje Doboja poslije poplava.

Baka Gospova živi od tuđe njege i pomoći koju je nedavno dobila, a koja joj nije dovoljna ni za osnovne životne potrebe ni lijekove. Gledala je nesreću koja je zadesila Doboj i pomagala koliko je stigla. „Ja sam stara, ali sam se ponudila da makar kupim kese, kad već ne mogu ništa drugo“.

A ni toliko nisu ponudili oni koji nisu ni stari ni bolesni, priča nam ova baka. Doboju su, kaže, najviše pomogli ljudi iz drugih gradova - Banjaluke, Sarajeva, Tuzle, Trebinja, Bihaća...

"Jedan policajac iz Sarajeva mi je došao i tražio da mu skuvam kafu, i on mi je rekao da se Dobojlije kriju po spratovima dok oni rade. Roštiljali su na balkonima i nije ih bilo sramota da gledaju kako im ljudi iz drugih gradova čiste ulice. Mnogi su zloupotrijebili humanitarnu pomoć i ko je imao vezu, taj je sve dobio prvi. Ima ih koji nisu bili ni poplavljeni, a dobili su. Svašta se radilo".

Iako sama, stara i teško bolesna, baka Gospova je naišla na zatvorena vrata kada je zatražila pomoć. Rekli su joj da nije poplavljena i da zato nema pravo na pomoć.

„Pisala sam predsjedniku Dodiku i premijerki Željki i oni su se jedini odazvali mom pozivu u pomoć. A srela sam Dodika i za vrijeme poplava, bio je tu i pitao nas kako smo. A ovi naši umjesto da priteknu u pomoć, pričaju kakve je čizme imala premijerka. Sramota!“, kaže Gospova.

Hodajući gradom sjetili smo se fotografije koja nas je prije osam mjeseci potresla do srži – ispred dobojske biblioteke planina mokrih i uništenih knjiga. Na prljavoj gomili korice dječijih lektira, zbirke pjesama. Izgledalo je kao da su se utopili junaci naših najdražih djela.

U Narodnoj biblioteci Doboj ipak imaju dobre vijesti – knjižni fond se uspješno dopunjava, a stižu i sredstva za obnovu prizemlja.

„Unesko i Francuska ambasada su pomogli da se pronađe novac za obnovu. Sad radimo na glavnom projektu i na proljeće će početi radovi. U poplavama je najviše je stradalo dječije odjeljenje, uništeno je oko 42.000 knjiga“, kaže direktorica Narodne biblioteke Doboj Slavica Gostimirović.

Nakon prošlogodišnjeg Demofesta, u Doboj je od posjetilaca festivala stiglo desetak hiljada knjiga, a uskoro stižu i Novosađani sa devet hiljada djela, namijenjenih bibliotekama u Doboju, Bijeljini, Šamcu i Čelincu.

Konstatujemo da je dobra vijest da ljudi pored svega i dalje vole da čitaju.

„Nama su samo mjesec dana poslije poplave dolazili ljudi i pitali mogu li da pozajme nešto za čitanje. U ovako siromašnoj državi valjda je to najjeftiniji vid zabave i ljudi se vraćaju knjizi. Ali, šta god da je razlog, meni je drago zbog toga“, naglasila je direktorica.