DOBOJ: Sledi rušenje još jednog dečijeg igrališta
- Autor Rade Tešić EuroBLIC
- 11 Komentara
Odbornici Skupštine Doboja doneli su odluku o prodaji zemljišta na kome se nalazi jedno od poslednjih dečijih igrališta u centru grada. Na ovom mestu, u ulici Kralja Tvrtka, uskoro će biti izgrađena stambena zgrada, dok upućeni kažu da će pored dečijeg igrališta biti porušene i garaže koje se tu nalaze. U opozicionim redovima navode da ništa ne bi bilo sporno, kada bi se za dečije sadržaje obezbedio drugi prostor.
- Ali znamo da se to neće desiti jer su već uništili igrališta u ulica Kralja Petra i Kralja Dragutina, posjekli drveće i izgradili zgrade bez ikakvog plana, kaže Srđan Todorović, šef odborničkog kluba SP-a.
On ističe da su lokalne vlasti iskoristile konfuziju nakon poplava i započeli izgradnju dve zgrade, protiv koji su se meštani ovog dela grada bunili. Ljudi su se, kaže Todorović, zabavili većim jadom, tako da su protesti izostali.
- Ovaj put bi moglo biti drugačije, pogotovo jer sada vidimo da oni nemaju granica i uništavaju sve pred sobom. U centru grada više neće postojati ni jedna zelena površina, jasan je Todorović.
Interesantno je da je Sretko Đurković - Pekara iz NDP-a, jedan od odbornika koji su podržali prodaju, upravo jedan od najozbiljnijih kandidata za kupovinu ovog zemljišta. Kaže da su gradu potrebni stanovi, a onima koji brane zelenilo u centru grada poručuje da presele na selo.
- Ubi nas zelenilo i priroda Ozren gore. Tamo neka idu da vide šta je lepota, a grad, kao što to sama reč kaže, neka prepuste gradinarima, ističe Sretko Đurković - Pekara.
On kaže da se bogatstvo jednog grada meri po broju kranova i gradilišta u njemu, te ističe da će na ovom mestu biti lepa i savremena zgrada. Goran Nikolić, koji ima garažu pored dečijeg igrališta, smatra da čak ni organizovani protesti ne mogu ništa promeniti.
- Zadnjih dvadeset godina je pokazalo i dokazalo da oni uvek učine ono što su namerili. Tako će biti i sada. Jedino im garažu neću halaliti, već će je morati debelo da plate, jasan je Nikolić.
Ratko Garić iz Centra za razvoj civilnog društva navodi da urbanistički plan u Doboju nije dovoljno transparentan, tako da građani ne mogu reagovati na vreme. Dodaje kako je posebno čudno da iste osobe donose odluke o prodaji, a posle se pojavljuju kao kupci.
- Očito stavljaju narod na probu da vide šta je granica strpljenja, ali kada pređu tu granicu, neće biti dobro. Dok se deca tajkuna školuju po inostranstvu, oni mališanima iz Doboja uništavaju igrališta, kaže Garić.
Već uništena dva igrališta i stogodišnji hrast
Početkom 2014. godine meštani ulice Kralja Petra organizovali su proteste zbog planirane seče stogodišnjeg hrasta na dečijem igralištu zbog izgradnje stambene zgrade. Izgradnja zgrade je započeta odmah nakon majskih poplava. Slično su prošli i protesti njihovih komšija u ulici Kralja Dragutina, gde je takođe na dečijem igralištu sagrađena stambena zgrada.
Srodni članci
- PORAŽAVAJUĆA STATISTIKA Pogledajte koliko građana SANJA MESO NA TRPEZI, a evo zbog čega mnogi ne mogu ni zaspati
- STRAH OD ISTINE Usvojenim zakonima vlast se sveti kritičkim glasovima
- OPASNA IGRA SA RIJEKOM BOSNOM: Nasipanje kod gradskog mosta ponovo ugrožava sigurnost Doboja? (VIDEO)
- DOBOJ: Servisna informacija Policijske uprave Doboj za dan 27.02.2025. godine
- Nova glavobolja za bh. špeditere
11 Komentara
-
Hoćel tu biti šta za Petru odbornicu?
Ima jadna samo dva prostora u centru grada....
Na opancima zaradila..... -
I, gdje je granica naseg strpljenja?
-
Султан може, што му се прохтије!
-
Reče sreto Pekara...
-
Nema tu ničeg nelegalnog: nije "Pekara" sam sebe izabrao za odbornika, narod ga je izabrao ("A ne zna gedžo šta je čokolada, papir jede, čokoladu baca..."). E, pa narode, bujrum: što si tražio, to si i dobio! Vrlo brzo će oni i u dobojskim parkovima početi da grade svoja carstva!
-
Sreto Pekara se smatra kompetentnim da govori o gradu i građanima?! Pa, čoban jedan (izvinjavam se pravim čobanima), on, koji je grad prije rata viđao samo na slikama sa bombonjere! Sad bez imalo grižnje savjesti mogu zaključiti da su veći idioti od dotičnog "papka", samo oni koji su za 50KM glasali za pomenutu spodobu!
-
-
Sumnjam u iskrene namjere "opozicije" jer i oni samo pricaju a nikada nista konkretno nisu uradili.Zasto se gospodo iz opozicije ne izdignete iznad stranackih interesa i budete samo gradjani Doboja? Strpljenje naroda je pri kraju, budite sigurni u to. Ne razumijen ni to koga prestavljaju svi ti odbornici? Da li oni govore u svoje licno ime ili u ime onih koji su za njih "glasali" ?Jadno je da o zivotu u gradu procaju oni koji su dosli iz sela oko Maglaja (koji ni sam nije bio grad) a koji su sve stekli tokom rata prodajuci robu Hrvatima preko rijeke Bosne dok su ljudi okolo ginuli.
-
Selo i(ili) grad ?
Između sela i grada postoji korenita, duboka i velika razlika.
U gradu se živi slobodnije, sa većom dozom individualizma i nezavisnosti. U selu vlada vrlo čvrst sistem ponašanja, vrednosti, morala i običaja, u njemu se sve zna šta ko radi, u njemu je čvršća kontrola seoskih institucija. Međutim grad je u tom pogledu vrlo slobodan i direktno suprotan selu. U selu su kontakti među ličnostima primarni, neformalni i učestali, ali su i imanentno kontraverzne prirode, jer se često svode i na guranje nosa u tuđe poslove, što ima polazne posledice za koheziju seoskog društva. U gradu su odnosi među ličnostima formalne prirode, površni i sporadični. Standard u gradu je na mnogo višem nivou nego u selu. Ako sada sumiramo sve prednosti grada, s jedne, i nedostatke sela s druge strane, moći ćemo shvatiti težnju seljaka da pobegne od sela, da iz ruralnog pređe u urbani način života.
Pod uplivom ovakvih uzroka, seljak, koji je inače vezan jakim vezama za selo i zemlju, beži od sela i traži svoje mesto pod suncem u jednoj drugačijoj kulturi i načinu života. Doduše, seljak se na ovakav korak ne odlučuje odmah. On najpre lebdi između sela i grada, istovremeno radeći i u industriji i na svom posedu.
Pod velikim imigrantskim navalama gradski okviri pucaju, nekontrolisano se šire i divljaju, a seljaci u gradu tragaju za stanom i zaposlenjem, svojim razlogom postojanja u urbanoj sredini. Grupisanja seljaka se vrši pre svega na etničkoj osnovi, a tek onda na svim drugim, pa se za ovako okupljene seljake u gradu može reći da žive u socijalnom getu — prostorno i društveno izolovani od ostalih strukturnih elemenata grada. Doduše, ovi seljaci više nisu seljaci u pravom smislu reči. Oni su polugrađani koji žive u vakuumu između vekovnih seoskih tradicija i novih, za njih teško prihvatljivih (mada željenih oblika) gradske nadgradnje. Njihov se napor proteže u pravcu ostvarenja tri cilja čije je postizanje za svaku ličnost od nepobitnog značaja: 1. Naći stan i stalno zaposlenje; 2. Uklopiti se u gradski način života, steći nova iskustva i prilagoditi se i 3. Samopotvrditi se i u društvenom se pogledu afirmisati. Ove ciljeve u gradu seljak s teškom mukom i tek nakon dužeg vremena ostvaruje, tako da su putevi seljakove afirmacije u gradu vrlo teški. Posle višestruko ponovljenih neuspešnih pokušaja da se uklopi u gradski život i društveno potvrdi, seljak u gradu je sklon otuđenjima i skretanju sa puta u društvu prihvaćenog ponašanja (alkoholizam, delikvencija i si.). Na povratak u selo teško se odlučuje, uglavnom iz dva razloga: 1. U selu je prodao zemlju i kuću, novac uložio u kuću u gradu ili potrošio, pa tako nema sredstava da ponovo formira privatnu svojinu nad zemljom u selu. 2. U našem selu postoji izreka: »selo hvali, a u gradu živi«, pa se smatra »sramotom iz cipela vratiti se u opanak«, jer begunci sa sela obično izjavljuju da je živeti u selu »ispod časti«.
Otuda seljak koji je došao u grad po cenu života ostaje u gradu; on zauvijek ostaje i seljak i građanin izlažući se napadima urbanista, političara, ekonomista, socijalnih i zdravstvenih radnika, psihologa i sociologa. Gradski stanovnik zaista nikada nije bio u mogućnosti da slobodno bira svoj susedski okvir, pa je susedstvo u gradu slučajno, a retko kad planirano i stvarno svesno izabrano. Begunci sa sela imaju tu prednost da slobodno mogu izabrati svoje susede. Otuda se u divljim naseljima, i pored sve njihove bede, susreće vrlo čvrsta društvena kohezija, jer je udruživanje ljudi u divljem naselju za njih od egzistencijalne važnosti. Ako se beg sa sela već ne može primiriti, ono se bar može učiniti mnogo toga na olakšanju adaptacije seljaka na gradski način života. Zapravo, morale bi postojati posebne institucije koje bi prihvatile novodošle seljake u grad, upućivale ih u urbani način stanovanja, odricanja koje on zahteva. olakšavale im adaptaciju i snalaženje itd. Time bi korist svakako bila višestruka i obostrana. -
SDS-u koalicij, ostanite djubrad do kraja!