SECOND HAND SHOP

- Ma to ti je prodavnica polovne odjeće, kaže Njemica.
- Svašta, nezamislivo!

Nakon jedno osam godina ušla sam prvi put u second u Banja Luci na Laušu.

Kuća, a u prizemlju prostorija puna stvari. Haos. Dobro, bilo je odvojeno, ono, kamara hlača, kamara majica, itd. (preteča legende Šaze).

Uđem. Tada se roba prodavala na kilogram. Proburlam malo, nađem vijetnam hlače – original, što bi rekli na buvljaku.
- Koliko?
- Sedam km.

Ok. Kupim. Više nikad nisam našla tako dobre i kvalitetne hlače.

Pogledam danas Doboj.

Pun Second Handova. Prosto dođe i meni da otvorim jedan. Toliko su postali zamislivi, a znam i prevod: prodavnica odjeće koja nije nova.

Samo, prodaja nije na vagu, a cijene su otprilike kao u buticima u Svetosavskoj.

Digli ljudi cijene kao da smo u New Yorku!

Majica – 10 km; baka da kupi ofucani kaput, pita:

- Koliko sine košta ovaj kaput?

Čova izvali:

- 40 km.

Mislim.

Nema smisla, ljudi. Ako je polovna odjeća, dajte nam i polovne cijene. Nije mi ni žao što vidim da pojedini zatvaraju seconde, zbog slabog prometa.

A onda i ovim zapadnjacima kao da je ponestalo inspiracije za kupovinu garderobe (koju će nakon određenog vremena skladištenja u podrumu konačno odlučiti da daju u polovnu odjeću), pa je sve u istom fazonu.

Hm, pošto ovaj tekst ne bih mogla pisati, a da prethodno nisam praktično iskusila kupovinu kod već pomenute, odem neki dan, subota - kažu tada stiže roba.

Da napomenem, to vam je Second hand u Svjetliči, a vjerovatno ste kroz priču čuli da je neko-kupio-nešto-za-marku-kod-Šaze.

Već sam put do tamo bio je dovoljno avanturistički (truckanje u gepeku caddyja posmatrajući niz ulicu, jer nemaš gdje drugdje gledati; šleperi zaista izgledaju kao piramide, a ja sam se osjećala kao mrav).

Parkiramo, izlazimo. Parking prilično popunjen, ulazim u second (Objekat je obezbjeđen video nadzorom!)

Bum, ne znam na koju stranu i šta trebam raditi. Lijevo box sa kapama, pravo vješalice s jaknama, a svugdje okolo zidova ogromne bijele police i u njima složena garderoba (djevojke se stvarno trude da slože ali teško pred gomilom ruku gladnih, uglavnom ženskih ruku). Tek tada shvatam puni smisao onog hand u nazivu (fali samo woman ispred)!

Zbunjeno stojim i posmatram žene koje tako vješto traže kao da će im na kraju i platiti za taj trud. Pitam iskusniju za ove poslove, drugaricu:

-Šta sad?
-Burlaj - brzo odbrusi.

Ok, ufuram se između pet, šest teta i počnem.

Bože, je li vam se ikada desilo da zamalo ne umrete od prašine. E pa, meni jeste tada.

Ali, nisam odustajala.

Kasa, plaćam  tri stvarčice - vadim tri markice.

- Četiri marke! - kaže kasirka.

Osvrnem se, provjerim - jeste kod Šaze sam, svako koga poznajem kupio je ovdje nešto za JEDNU marku?!

- Ovaj džemper je DVIJE marke! - reče kasirka, držeći u ruci džemper dajući mu neku meni nepoznatu vrijednost (otprilike kao da ga je kreirala Verica Rakočević lično).

Šta očekujete sada da vam kažem? Da neću nikad više otići kod Šaze rizikujući time zdravlje i potrošnju marke viška? Ne.
Pa ipak sam ja samo prosječna balkanwoman!

P.S. Ne preporučujem odlazak u prodavnicu polovne odjeće ovog tipa osobama sa: kardiovaskularnim, psihičkim, disajno-plućnim, dermatološkim i sl. tegobama i koje pate od aliumofobije - od bijelog luka, bromidofobije - od tjelesnih mirisa, ginekofobije – od žena, nizofobije - od bolesti uopšte, ohlofobije - od gužve (rulje) i konačno tanatofobije - od smrti.